Into the Wild : Bijele stijene

Evo malog putopisa i nekoliko fotki sa dvodnevnog izleta na Bijele stijene.

Prije nego što krenete citati tekst (ako se nađe takvih), zelio bi se ispricati na lošem pisanju i pravopisu. Profesorica u srednjoj se stvarno trudila da me nauci nesto, ali pravopis i gramatika mi na leže previše. Nadam se da ce slike “izvuci” barem dio bloga. Neke info stvari sam prepisao od kolege Tomislava jel mi se nije dalo ponavljati…hvala kolega. Ovo mi je  prvi blog/putopis pa vas molim da budete njezni :).

Zagreb – Mrkopalj

Prije nesto vise od dva tjedna ja i dva frenda (Krešo i Tomislav) krenuli smo u divljinu da se odmorimo od grada, gužve i nesnosnih vrucina koje su harale Hrvatskom u to vrijeme. Destinacija, Bijele stijene, biser Gorskog Kotara. Iz Zagreba krečemo automobilom nešto iza 14 sati. Penzionerskim tempom vožnje po staroj cesti te usputnim razgledavanjem okolice smo oko 17 sati došli do Mrkoplja. Nakon tjedna u kojem su temperature bile i preko 40C, bilo je pravo osvježenje doci na ugodnih 24C.

Tomislav je preko svojih tajnih veza uspio dogovoriti smještaj u planinarskoj kuči pa smo iz Mrkoplja produžili do sela Tuk gdje smo kod gospodina Rajka preuzeli ključ naše baze, planinarske kuče Jančarica. Do Jančarice se može doći iz dva smjera, iz pravca sela Tuk – Matić Poljana ili iz pravca Begovog Razdolja. Mi smo, obzirom da smo morali u Tuk po ključ, odlučili na rutu Tuk – Matić Poljana. Od Tuka se vozite nekoliko kilometara po dobroj makadamskoj cesti za Jasenak kojoj se s desna nalazi Matić Poljana.

Na kraju Matić Poljane je križanje gdje skrećete lijevo, postoji putokaz za Jančaricu i uočit ćete sa križanja lovačku čeku. Ovaj dio puta je relativno kratak, nekih 1 do 1,5 km, poprilično i žestok. Radi se o makadmaskom putu koji je strm i ima duboke kolotečine te je pun velikog kamenja. “Cesta smrti” za bilo kakav normalan auto, no sva sreca da smo tu s Tomislavomom starom Opel Astrom koja ovakve ceste jede za dorucak. Dok Tomislav manirom iskusnog rally vozaca prolazi sve zamke na cesti, ja i Krešo se molimo da ne zapnemo ili ne stanemo kako nebi morali gurati auto.

 

Planinarska kuća Jančarica

Oko 18 sati umorni i gladni od teškog puta stižemo do Jančarice. Planinarska kuća Jančarica (1239 m) svojim veoma povoljnim smještajem omogućuje niz lijepih izleta po Velikoj Kapeli. Kuća se nalazi na vrhu planine i okružena je gustom šumom, iza kuće se nalazi boćalište i stol s klupama. Iza boćališta se nalazi čistina preko koje se pruža prekrasan pogleda na susjedne planine ( mislim da je Bjelolasica). Nekoliko koraka od kuće nalazi se bunar, no nije preporucljivo piti vodu iz njega s obzirom da se voda rijetko vadi pa postoji šansa da se pokupi neka crijevna viroza. Sa suprontne strane bunara nalazi se improvizirano ložište od kamenja za paljenje vatre , no paljenje vatre i roštilj odlucili smo ostaviti za neki drugi put. U Jančarici se nalazi 12 ležajeva s madracima, pripadajućim dekama i jastucima. Za kuhanje vam je na raspolaganju “šporet” na drva kao i plinska peć za kuhanje i sav potreban pribor za kuhanje poput lonaca, “bešteka” tanjura itd. Osim pribora za kuhanje naći ćete i potrepštine poput ulja, šećera, soli itd. koje ste možda zaboravili uzeti sa sobom. Tu je i WC, ali više detalja o njemu zna Tomislav 🙂 .

Vrbovska Poljana

Sa druge strane Jančarice, na putu prema Begovom Razdolju nalazi se Vrbovska poljana. Ponovno su me oduševile boje i svjetlost koja je dolazila iza planina. Moram priznati da mi nije bilo ugodno sa torbom od 12 kg na leđima biti u centru Vrbovske poljane, buduci da su se ponekad iz šume culi razni zvukovi. Zivotinje najcesce napadaju ranjene jedinke, a meni torba od 12 kg sigurno nije omogucavala brzo kretanje. Buduci da su Krešo i Tomislav na svaki zvuk bili nekoliko metara bliže autu, odlucili smo napraviti nekoliko brzinskih fotki.

Crtanje svjetlom

Nakon povratka s Vrbovse poljane bilo je oko 22 sata. Buduci da se kućica nalazi na vrhu planine i da okolo nema nikakvog zagađenja svjetlom ( mjesec je bio poprilično nisko), bila je to idealna prilika za uživanje u zvijezdama na nebu. Noć ranije bio je vrhunac Perzeida , pa se i ovu noć moglo vidjeti jako puno “zvijezda padalica”… stvarno prekrasno. Osim promatranja Perzida, vrijeme smo iskoristili i za malo glupiranja s foticma….rezultate mozete vidjeti ispod :).

Napomena br. 1 : Dok se vani glupirate s foticima obavezno zatvorite oba ulazna vrata (sastoji se od gornjih i donjih), jel je vrlo lako moguce da vas pri prvratku u kucu dockaju lisice,puhovi ili kao u našem slucaju šišmiši. Ako ste Batman ili volite spvati sa sismisima slobodno zanemarite ovu napomenu.

Napomena br.2 : Ako kojim slucajem spavate u istoj sobi s Tomislavom. Obavezno ponesite cepice za uši (najbolje koje postoje), prijenosnu zvučno – izolacijsku komoru, šaku tableta za spavanje  i sl. Gađanje jastucima, smrdljivim čarapama, trešnja kreveta djeluje samo trenutno. Ako volite zvuk hrko – roktanja i osjecaja da vam netko busi glavu tupim predmetom, slobodno zanemarite ovu napomenu.

Napomena br.3 : Ako vam se slucajno pripisa ili nedajboze prikenja tijekom noci. Pokusajte se sjetit da imate WC u kući, te da ste u totalnoj divljini. Ako volite pogled jelena, lisice, vuka ili medvjeda koji vas vreba dok obavljate nuždu, slobodno zaboravite na ovu napomenu.

Buđenje i polazak

Buđenje je bilo planirano za 7 sati, normalno, kako to biva, probudili smo se u 9. Treba napomenuti jos jednom da neki nisu spavali skoro cijelu noc zbog necijeg hrkanja. Usljedio je doručak, pospremanje kuče i okučnice, trpanje stvari u auto i polazak. Spuštamo se autom do glavne makadamse ceste Matić Poljana – Jasenak, onaj zeznuti dio. Nismo htjeli raditi krug od tridesetak kilometara preko Begovog Razdolja obzirom da smo krenuli kasnije no što smo planirali. Sretno se spustismo do glavne ceste, iako sam u jednom trenu bio gotovo siguran da samo probušili karter, buduci da je Tomislav zakacio kamencinu velicine omanjeg Velebita. Sva sreca da je to stara neuništiva Opel Astra. Bijele stijene here we come!

Pocetak puta i penjanje na Bijele stijene

Nakon par kilometara stižemo do početka staze za Bijele Stijene. Odmah nakon staze, na cesti se nalazi malo ugibalište na kojem smo ostavili auto. Sva sreca da smo ovaj dio puta išli autom, jel bi nam inace pješice trebalo kojih 4-5 sati. Uzimamo sve potrebne (voda) i nepotrebne stvari (fototorba sa 12 kg opreme…za svaki slucaj ako se nađe nešto gore), te konacno krecemo s penjanjem. Na početku staze nalazila se mala tabla sa smjerom za Bijele stijene ispod koje je pisalo 1h 45 min….pih što je to za nas, pa mi smo se popeli više puta na Sljeme. Sva sreca da nisam znao kakav nas put ceka do gore.

Nakon skoro 2 sata planinarenja Krešo izjavljuje da vidi vrh i kako se imamo još malo za penjati. Tomislav provjerava GPS i odobrava. Nekoliko metara nakon toga nailazimo na medvjeđe govno, tocno nasred staze. Iako nismo ustanovili koliko je govno bilo “friško”, svi smo odjednom dobili neku brzinu i polet. Konacno stižemo na “vrh” na kojem je tabla sa smjerom za Bijele stijene ispod koje piše 45 min…super…to znaci jos jedno sat i pol. Od ove table planinarenje prelazi u blagi alpinizam buduci da staza prolazi kroz stijene, ispod stijena, iznad stijena, između stijena. Sva sreca da imam svoju torbu od 12 kg.

 

 

Nakon 2 i pol sata konaćno dolazimo na vrh gdje zatičemo troje ljudi. Jednog Poljaka koji se sam upustio u osvajanjae Bijelih i Samarskih stijena, te dvoje domacih planinara. Inace topla preporuka je da ne odlazite na ovakva planinarenja sami, poput ovog ludog Poljaka. Teren je ovdje fizički zahtjevam ali ništa šta nebi bilo savladivo i za prosječnog uredskog čovjeka koji s kondicijom nije baš “na ti”. No usprkos tome što svatko s normalnim motoričkim sposobnostima i lošom kondicijom može proći taj teren, nesreće se događaju. Problem je što u ovodm predjelu većim dijelom puta nema signala za mobitel, a prolaznici su rijetki. Dovoljno je da uganete gležanj pa da se ne možete kretati dalje. Provesti noć ovdje nije ugodno ni usred ljeta jer se noću temperature čak i usred kolovoza spuštaju ispod 15 stupnjeva. Tako da je uvijek pametno ići barem u dvoje kako bi jedan, onaj neozljeđen, mogao potražiti pomoć ili barem otići do prvog mjesta pokrivenog signalom za mobitel. No dosta o nesrecama i ludom Poljaku, ajmo malo o meni. Pogled sa vrha je stvarno neopisiv…ustvari lažem, moze se vrlo lako opisati…ali ipak pogledajte slike.

Napomena br.4 : Mislim da ste svatili iz mojih komentara prije. Ne nosite 12 kg tesku torbu punu foto opreme. Znam, teško je to sve ostaviti iza sebe…jel što ako se ukaže leteci medvjedic…sto ako mi zatreba 1.2 bledna za portrete na vrhu planine…nikad ne znas. Jedan objektiv tipa 24- 105 je dovoljan. Ako zelite nabildati noge i leđa, dodajte jos 10 kg i zanemarite ovu napomenu.

 

Nakon guštanja i odmaranja na vrhu koje je potrajalo nekih 45 minuta krenusmo lagano prema dolje. Silazak sa samog vrha je bio je poprilicno lagan, buduci da smo se veselili hrani koja nas je cekala u planinarskoj kući. U jednom trenutku (negdje na pola puta) nailazimo na dva GSS-ovca s medicinskom opremo koji su užurbanim korakom hitala prema predjelu zvanom Ljuska. Za njima su išla još tri GSS-ovca s nešto više opreme, između ostaloga i nosila. Prvo sto mi je palo na pamet je bio onaj ludi Poljak. Pitasmo ih da li se kojim slučajem radi o vježbi ili čemu sličnome, na što odgovoriše da ne, te nas pitaše da li smo vidjeli četvoricu muškaraca. Nakon negativnog odgovora, dečki su produžili dalje. Kasnije doznajemo da se jedan od četvorice “pao” s 6 nekih metara visine. Obzirom na visinu, dobro je i prošao. Nakon spusta sjedamo u auto i vracamo se “Cestom smrti” do Jančarice, samo ovaj put nismo autom zakacili nikakav kamen. Spemamo sve stvari i cistimo kuću dok naš dežurni kuhar Tomislav grije rucak. Ovaj put to su bile dobro poznate delicije, šeki fileki (tripice) i grah. Krešo i Tomislav smazali su svoje konzerve tripica u par minuta, dok sam ih ja u cudu gledao i pitao se kako to mogu jesti. Iako nisam izbirljiv, tripice nebi pojeo da mi netko pokloni Canon 1Dx sa svim Canon  objektivima L serije…ok mozda malo mrvicu pretjerujem, ali vjerojatno ste skuzili koliko su mi odbojne.

Povratak preko Begovog Razdolja

Za povratak smo se odlučili ići putem preko Vrbovske Poljane i preko Begovog Razdolja iz dva razloga. Prvi, “Cesta smrti” kojom se nismo htjeli vracati jel nismo zelili riskirati da Astra ostane bez nekog vitalnog dijela pa da ostanemo u divljini. Drugi, želio sam iznenaditi baku Nadu i dedu Lovru sa isprintanom fotkom koju sam uslikao ovu zimu. Tomislav i ja bijasmo zimus u Begovom Razdolju dok je tamo napadala rekordna kolicina snijega. Sve je izgledalo kao iz horror romana Stephena Kinga “The Shining”. Mrtva tišina, magla i snijeg koji je napadao cak do krovova  kuca. Tek nekoliko silueta u magli koje su stajale kraj kuca.
Tu smo  upoznali  dedu Lovru koji je pokusavao ocititi snijeg kojeg je bilo skoro preko prozora njegove kuce. Kada nas je baka Nada vidjela da pricamo sa Lovrom odmah nas je pozvala unutra. Nikad necu zaboraviti s koliko ljubavi i topline su nas docekali ovi ljudi (recimo neka suprotnost vremenu vani), iako smo bili potpuni stranci. Zadržali samo se neko vrijeme i popricali s njima te saznali mnoge stvari o ovom prekrasnom kraju koji polako odumire buduci da vecinom samo stariji ljudi zive tamo, dok su se mladi odselili  u vece gradove i inozemstvo. Nako sto su nas nahranili i podjelili nam poklone u obliku razglednica i suvenira, obecao sam si da cu ih obavezno doci pozdraviti kad smo u prolazu, te ih pokusati iznenaditi necim.

Bilo mi je neopisivo drago kad sam vidio koliko smo ih iznenadili svojim posjetom i fotkom koju sam im isprintao. Iako fotku nisam isprintao i uokvirio kako sam planirao, njima je bilo dovoljna sama gesta i namjera s kojom smo došli. Baka Nada je inzistirala da ostanemo na rucku, no ipak smo nakon kratkog čavrljanja odlucili krenuti dalje kako bi stigli još do Vražjeg prolaza prije mraka. Obecajemo da cemo ih ponovno posjetiti, te nakon kratkog fotkanja po Begovom Razdolju krecemo prema Zagrebu.

 

Prije povratka u Zagreb stali smo jos kod Vražjeg prolaza ali se nismo dugo zadržali buduci da je poceo padati mrak. Na kraju ovog bloga mogu sa sigurnoscu reci kako jedeva cekam povratak na ove prekrasne lokacije koje se nalaze samo nekoliko sati voznje od Zagreba. Sljedeci put sljedi posjet Samarskim stijenama.

Hvala svima, ako vam se svidio blog ili fotke slobdno lajkajte i sherajte okolo 🙂

Veliki pozdrav,

Hrvoje